preskoči na sadržaj
PEDAGOŠKI KUTAK

smileyRADNO VRIJEME PEDAGOGAsmiley

UTORAK               8:00 - 14:00

ČETVRTAK          8:00 - 14:00

SVAKI DRUGI PETAK od 8:00 do 14:00

PEDAGOGINJA:    TAJANA LUKAČ, mag.ped., od 1.12. 2017.

 POMOZITE SVOJOJ DJECI DA RAZVIJU SAMOPOUZDANJE

POMOĆI DJETETU DA RAZVIJE SAMOPUZDANJE JEDAN JE OD NAJVAŽNIJIH ODGOJNIH ZADATAKA, BILO RODITELJA BILO UČITELJA. I JEDAN OD NAJTEŽIH.

KAKO DEFINIRATI SAMOPOUZDANJE?

DOBRO OPISANA I ISTRAŽENA OSOBINA KOJA ČINI VELIK DIO ČOVJEKOVE SLIKE O SEBI. UTJEČE NA ČOVJEKOVE MISLI, OSJEĆAJE I PONAŠANJE – I PREMA SEBI I PREMA DRUGIMA.

SAMOPOUZDANJE SE NAJSLIKOVITIJE ISKAZUJE KROZ OMJER ONOGA ŠTO OD SEBE OČEKUJEMO I ONOGA ŠTO DOISTA POSTIŽEMO.

AKO SU NAM REZULTATI UGLAVNOM U SKLADU S OČEKIVANJIMA, ZADOVOLJNI SMO SAMI SOBOM, IMAMO POUZDANJA U SEBE I SVOJE ŽIVOTNE IZGLEDE.

SAMOPOUZDANJE SE ISKAZUJE SKLADNOŠĆU OČEKIVANOG I POSTIGNUTOG U ŽIVOTU I RADU.

ODNOS RODITELJ-DIJETE REFLEKTIRA SE NA STUPANJ DJEČJEG SAMOPOUZDANJA I SAMOPOŠTOVANJA I UTJEČE NA ODNOS PREMA SEBI I LJUDIMA OKO SEBE.

GOVOR SAMOPOUZDANJA

UPUTITE DIJETE DA PROBLEM RAZMOTRI S RAZNIH STRANA, RAZMISLI O MOGUĆIM ISHODIMA SVAKOG RJEŠENJA I SAMO DONESE ODLUKU.

OSJEĆAJ DA JE SAMO RIJEŠILO PROBLEM PA MAKAR I POGRIJEŠILO, VIŠE ĆE PRIDONIJETI SAMOPOUZDANJU NEGO AKO JE POSTUPILO PO UPUTI DRUGE OSOBE.

JAKO JE VAŽNO DA DIJETE SHVATI KAKO SMIJE POGRIJEŠITI.

NEŠTO ĆE SE MOĆI POPRAVITI, NEŠTO NE, NO NIJE LI TO REALNA ŽIVOTNA SITUACIJA ?

NE PRIPREMATE LI DIJETE DA SE NOSI S PROBLEMIMA I KADA VAS NE BUDE DA MU IH RJEŠAVATE ?

ŠTO ČEŠĆE KORISTITE OVE  IZRAZE I UPUĆUJTE IH SVOM DJETETU:

( VOLIM TE, VOLIM S TOBOM…, DIVIM TI SE KAD…, ZNAM DA MOŽEŠ…, SVIĐA MI SE KAD…, VJERUJEM TI, ZNAM DA SI UČINIO SVE ŠTO SE MOGLO)„NA SVAKOM KORAKU DJETETU TREBA DOPUSTITI DA ISKUSI ŽIVOT KAKAV JEST; NIKAD NE SKIDAJMO TRNJE S RUŽA.“

RODITELJSKA ULOGA U DJETETOVOM ŠKOLSKOM UČENJU

PRAKTIČNI SAVJETI ZA RODITELJE

  • osigurajte djetetovu motivaciju za postizanje školskog uspjeha
  • osigurajte djetetu dobre uvjete za rad kod kuće
  • pomažite mu neizravno u učenju
  • pomozite mu naučiti usmjeravati pozornost i postignuti koncentraciju
  • sudjelujte i u samom procesu učenja
  • pokazujte vlastitim primjerom da cijenite intelektualni rad, knjige, znanje
  • pokazujte da cijenite samostalan trud oko zadataka
  • uspostavite dobar odnos sa školom
  • učitelje pretvorite u svoje saveznike, ponudite svoju pomoć, vrijeme, znanje
  • budite realistični i tolerantni

I na kraju ne očekujte od djeteta da bude savršeno.

Neka Vas povremeni padovi u uspjehu ne obeshrabre.

Ako uvidite da dijete ne može samo premostiti praznine u znanju, organizirajte mu privremenu pomoć u učenju.

Ne gubite vjeru i povjerenje u djetetove mogućnosti.

Nema posebnog talenta za učenje.

Svatko može u sebi pronaći „talent“ za učenje, ako zna kako i

ako se potrudi da to postigne.

  SURAĐUJTE S UČITELJIMA

Učitelji i roditelji trebali bi biti prirodni saveznici. I roditelj i učitelj žele da dijete bude sretno, zadovoljno i uspješno u školi. Trebali bi biti partneri koji ravnopravno rade na zajedničkom zadatku.

Nažalost, ponekad se događa da učitelji i roditelji postaju neprijatelji umjesto da budu saveznici. Svoju energiju troše na međusobne rasprave i optuživanja umjesto da je usmjere na dobrobit djeteta.

Ponekad nisu ni učitelj ni roditelj svjesni uzroka koji su doveli do sukoba. Svijest o uzroku može pomoći u ostvarivanju boljeg međusobnog kontakta.

RODITELJI I UČITELJI OPAŽAJU RAZLIČITO

 Učitelj može opažati da je dijete nedisciplinirano, dok roditelji vide da je dijete energično, spontano i društveno.

  • Razlike u percepciji potenciraju i različiti uvjeti u kojima dvije strane promatraju dijete.
  • Mirno i stidljivo dijete u razredu može biti otvoreno, a u sigurnosti svoje kuće brbljavo. Stoga nemojte odmah odbaciti ono što vam učitelj kaže samo zato što po vašem mišljenju dijete nije takvo.
  • Ono možda nije takvo u kući, ali jest u školi.
  • MNOGI SU RODITELJI VRLO OSJETLJIVI NA OCJENE SVOG DJETETA

To je posve razumljivo.

  • Ako je naše dijete „loše“, to na neki način znači da smo i mi „loši“ i da nismo dobro obavili svoj roditeljski zadatak.
  • Neki se roditelji s ovom situacijom suočavaju konstruktivno i pokušavaju zajedno s učiteljem pomoći djetetu.
  • Za druge je roditelje to pretežak udarac koji rješavaju optužujući učitelja da nije objektivan i da ima nešto protiv njihova djeteta.
  • Napadi na učitelja obično ne završavaju dobro.
  • Stoga prije nego optužite učitelja za neuspjeh vašeg djeteta dobro razmislite.
  • Možda dijete doista nije dovoljno učilo i ne zaslužuje bolju ocjenu.
  • OTVORENA SURADNJA I RAZGOVOR – OSNOVA   USPJEHA
  • I učitelji mogu pogriješiti u odnosu prema vašem djetetu.
  • Pitanje je što možete učiniti u tom slučaju?
  • Otvoreni sukob s učiteljem vjerojatno neće donijeti mnogo koristi i neće promijeniti njegov stav prema vašem djetetu.
  • Moguće da ćete time situaciju samo pogoršati.
  • Bilo kakvo optuživanje i  sukob s učiteljem neće pomoći vašem djetetu.
  • Stoga otvoreno porazgovarajte s učiteljem, sagledajte zajednički u čemu je problem i zamolite ga za pomoć.
  • Većini učitelja je stalo do učenika i spremni su pomoći.
  • U interesu i roditelja i učitelja treba biti prije svega dijete tj. učenik.

UČITELJ JE VAŠ SURADNIK. OBJASNITE MU SVOJE PROBLEME S DJETETOM I SASLUŠAJTE ŠTO VAM ŽELI REĆI.

ZAJEDNO POKUŠAJTE PRONAĆI NAJBOLJI NAČIN DA POMOGNETE SVOM DJETETU.

 UČITELJ OČEKUJE VAŠU PODRŠKU I SURADNJU KAKO BI SE DJETETU POMOGLO.

  BEZ VAŠE SURADNJE UČITELJ NE MOŽE SAM POMOĆI DJETETU.

Komunikacijske vještine

Vještina komuniciranja je jedna od ključnih vještina za osobnu realizaciju i razvitak, uključivanje u društvo i zapošljavanje.

Kad-tad gotovo svaka obitelj manje-više pati od problema komunikacije, pogotovo međugeneracijske - one između djece i roditelja. Nerazumijevanje, krive interpretacije i loše izražavanje su najčešći uzrok konflikata unutar obitelji, stoga je od neizrecive važnosti razvijati komunikacijske vještine kako bi se očuvao mir u obitelji i osigurao osobni razvoj ukućana.

Bez razvijenih komunikacijskih kanala unutar obitelji teško će bilo koje dijete uspjeti ostvariti zadovoljavajuću komunikaciju s ostatkom svijeta. Stoga je odgovornost na roditeljima da kod svoje djece razvijaju komunikacijske vještine, a to se postiže izravnim primjerom.

Jedan od najvažnijih ishoda uspješne komunikacije između roditelja i djece je taj da roditelji time zaslužuju poštovanje svoje djece, a to onda dovodi do toga da se dolično ponašaju i ne upadaju u nevolje.

Verbalna komunikacija
Bilo usmena ili pismena, verbalna komunikacija je nešto na čemu možete poraditi kako biste mogli prodrijeti do svoje djece i zaslužili njihovo poštovanje.

Svaka izgovorena riječ može imati više značenja i tako biti podložna krivoj interpretaciji, ako nismo svoje izražavanje popratili jasnim kontekstom, pravim tonom, odgovarajućom gestikulacijom i mimikom.

Kod verbalne komunikacije nije bitno samo što kažemo nego i kako to kažemo, zato slijede upute za oboje:

Način izražavanja

Znamo da je izuzetno važan NAČIN na koji se nešto kaže, a ne samo ono što se kaže.

  • budite jasni i određeni tijekom konverzacije. Izbjegavajte nejasnoće. Većina konflikata proizlazi iz nerazumijevanja i krivog interpretiranja. Budite konkretni umjesto apstraktni u svom izražavanju.
  • budite iskreni i otvoreni o svojim osjećajima i stavovima.
  • budite duhoviti – koristite humor za pridobivanje simpatija sugovornika
  • pokažite poštovanje prema onome s kime komunicirate. Dozvolite mu/joj da ima svoje mišljenje, da dođe do riječi, da zadrži svoje dostojanstvo, da ne izgubi samopoštovanje i slično.
  • izbjegavati: ispravljanje, kukanje ili žaljenje, predbacivanje, kritiziranje, psovanje, vrijeđanje, zvocanje, vikanje, omalovažavanje, ismijavanje, upadanje u riječ, prekidanje, nazivanje “imenima”, mijenjanje teme razgovora, okrivljavanje, sarkazam, zafrkavanje, izazivanje osjećaja krivnje... Što imate od toga? Smisao svega toga je da se potakne drugu osobu da spozna svoju grešku i ispravi je. To je teško ostvariti ako se osobu vrijeđa. Kritiziranje nije odgojna strategija jer degradira djecu, a ne nudi im nikakav protumodel ponašanja. Umjesto toga koristite druge metode kojima biste izrazili svoje negativno mišljenje i potaknuli na popravak. Recimo, putem konstruktivnih primjedbi s naglaskom na rješenje, vlastitim primjerima, duhovitom opaskom koja nikoga ne vrijeđa, anegdotom ili pripovijetkom koja u sebi nosi pouku ... Vrijeđanjem poetižemo kontra-efekt. Prijedlozima i poučnim pričama postižemo više nego kritiziranjem.
  • ne kritizirajte djecu/druge nego njihovo ponašanje - na taj način omogućavate djetetu/osobi održati svoje dostojanstvo ukazujući na to da nije problem u njemu/njoj nego samo u njegovom/njezinom ponašanju koje je lako promijeniti. "Nisi ti loš, nego je loše to što radiš". Pokušajte što manje kritizirati a što više utjecati na promjenu svojim primjerom. Ako moramo nekome ukazati na njegove negativnosti, onda je to najbolje učiniti tako da mu/joj damo priliku da to popravi.
  • ne pretjerujte - nemojte koristiti rečenice koje počinju s “Ti nikad…”, "S tobom se ne može...", "Uvijek..." i ostale rečenice koje pretjeruju
  • nemojte manipulirati  - budite ravnopravni i uviđavni. Nemojte se koristiti osjećajima druge osobe kako biste kontrolirali tijek razgovora.
  • nemojte držati prodike i lekcije
  • nemojte koristiti izgovore, barem ne previše. Radije tražite prilike i mogućnosti
  • nemojte se vaditi na druge - koristiti mišljenja drugih kao argumente kako biste izbjegli reći da Vi to u stvari mislite
  • pažljivo slušajte i postavljajte pitanja
  • kažite ime - djeca više slušaju ako prva rečenica počinje njihovim imenom.
  • zamolite za suradnju umjesto da zahtijevate poslušnost - Primjerice, naredbeno “sjedni za stol” treba samo uobličiti u “idemo zajedno za stol”. Dijete uvijek treba imati osjećaj da je važan dio obitelji i da svime što čini pokazuje svoju zrelost i svoje umijeće.
  • stavite se u kožu sugovornika, gledajte da mu/joj ne dosađujete, da ga/ju ne ometate. Uzmite u obzir da svaka osoba interpretira činjenice drugačije, na osnovu svojih vjerovanja, osobnosti, dobi, sustava vrijednosti te iskustva. Prilagodite način na koji se izražavate onome kome želite nešto prenijeti ili ga/ju u nešto uvjeriti.
  • usredotočite se na ono što je važno, i naglasite to prilikom komunikacije; ne zadržavajte sena onome što nije važno, te takve stvari nemojte naglašavati, već ih nastojte ignorirati.
  • pripazite na svoje pretpostavke, predodžbe i uvjerenja. Moguće je da nisu ispravne za svakog i u svakoj situaciji. U svakom slučaju nemojte ih nametati drugima. Često stvari zastarjevaju, pa ono što je odgovaralo nama u mladosti, ne mora odgovarati današnjoj djeci.
  • ne namećite svoja očekivanja – kad očekujemo previše od drugih ili da djeluju po našim vlastitim standardima, onda smo sigurno predbilježeni za razočaranja i konflikte. Osim što je moguće da naša očekivanja spram vlastite djece nisu ono najbolje za njih same, isto tako je moguće da su korisna. U tom slučaju trebalo bi savladati umijeće kako svoja očekivanja prenijeti djeci tako da postanu njihova vlastita očekivanja. Normalno je očekivati od svoje djece određene stvari, no važno je kako ta očekivanja izraziti, a da se druga strana ne osjeti ugroženom i da ih uostalom prihvati kao svoja. Umjesto da namećete očekivano postignuće, taktično ističite pogodnosti koje proizlaze iz očekivanog  postignuća
  • ispunjavajte svoja obećanja – držite se svoje riječi. Ne kaže se uzalud "Vola se drži za rogove, a čovjeka za riječ." Ako Vas znaju kao osobu koja drži do svoje riječi, komunikacija će biti lakša, jer će biti manje nepovjerenja, nepoštivanja i sličnih uzročnika loše komunikacije
  • nemojte tražiti krivca - fokusirajte se u razgovoru na rješenja umjesto na probleme. Na taj način će i neugodne teme dobiti pozitivnu notu, a što je najvažnije, stvorit će se prilika za razrješenje
  • priznajte kad ste krivi - time izgrađujete povjerenje i poštovanje.
  • naučite se nositi s kritikom – ako dopustite drugima da Vam ukažu na Vaše nedostatke, dobit ćete ne samo priliku za vlastito razvijanje i napredak, nego i priliku da i Vi sami istoj osobi ukažete na njezine nedostatke. Na taj način komunikacija je konstruktivna i ne doživljava se kao vrijeđanje. Gledajte na kritiku kao na poklon, jer jedino kroz tuđe sagledavanje Vaših postupaka i nazora možete uočiti nedostatke i tako dobiti na dar priliku da to promijenite na bolje. Ta promjena će vrlo vjerojatno sa sobom nositi i neke druge pozitivne promjene u životu.
  • dopustite mogućnost da niste uvijek Vi u pravu, i da je moguće da druga osoba zna bolje, ma koliko to izgledalo nevjerojatno. Osim toga, nije najbitnije tko je u pravu. Svatko može biti u pravu. Različiti ljudi gledaju na stvari iz različitih perspektiva. To ne znači da je jedna bolja od druge. To se najčešće pojavljuje kod različitih generacija, pa tako i između roditelja i djece.
  • dopustite mogućnost neslaganja – bez uvrede i bez forsiranja
  • igrajte na kartu odraslih - svako dijete želi biti kao odrasli i ne želi da ga se tretira kao malog. Prema tome, kako biste svoje dijete naveli da nešto učini (kako treba), razgovarajte o tome kao da bi to značilo da je kao odrasli. Nešto kao: "Ne znam jesi li već dovoljno velik/odrastao da možeš kao i svi mi odrasli svako jutro pospremiti svoj krevet. Što ti misliš jesi li premalen da bi to mogao?" To je svakako bolje nego "Pospremi krevet" ili "Ako ne pospremiš krevet, dobit ćeš batine."
  • pogled je često bolji od zapovijedi - Radi li dijete nešto neprimjereno, pogled s dozom zgražanja bit će dovoljan da shvati da to što radi nije u redu.
  • miran ton - učinkovitije od ljutitog “ne radi to” je miran ton kojim ga upozoravate na (ne)djelo i potičete na razmišljanje gdje je pogriješilo i kako je moglo bolje.
  • spustiti se na djetetovu razinu - i fizički i psihički. Ako ga gledate s visine, u njegovim očima ste strašniji. Ako s njim komunicirate oči u oči, “strašan” razgovor prerast će u izravnu komunikaciju.
  • probajte pronaći nešto pozitivno - “lijepo je što želiš pomoći, ali nemoj nositi staklenu vazu”

Neverbalna komunikacija

Govor tijela

Svi se komunikolozi i ostali stručnjaci slažu: neverbalna komunikacija je puno važnija od verbalne! Svjesno ili nesvjesno, najviše prosuđujemo o drugima putem onog što govore držanjem tijela, načinom kretanja, gestama ruku, pokretima nogu, kimanjem i položajem glave, mimikom lica i očima, glasom, udaljenošću i dodirom. Izgled i zračenje, higijena i oblačenje, također su važni faktori u komunikaciji.

Što se tiče vlastite djece, možemo izrazito poboljšati komunikaciju s njima ako više pazimo na to što im govorimo tijelom i također što oni nama govore svojim tijelom.

Većim dijelom govor tijela je nesvjestan. Razumjeti znakove koje dijete odašilje korisna je vještina u komunikaciji. Jednako je korisno znati koristiti tijelo kao govor u efikasnijem komuniciranju poruke:

"Pročitajte" svoje klince tako da posebno obratite pažnju na govor tijela i tumačenje. Tumačenja su vrlo prirodna, stoga ih ne morate bubati napamet, samo osvijestiti.

Govor tijela

Tumačenje

ne gleda u oči

nesigurnost, nervoza i nespremnost za suradnju;
ne govori istinu i nešto skriva

drži se pogrbljeno

plašljivost; u dogovorima i pregovorima vi ćete donositi odluke, stoga iskoristite to

pretjerano gestikulira

nervoza, budite oprezni jer sadržaj baš i ne odgovara istini

ruke prekrižene na prsima i prekrižene noge

nepovjerenje, defenzivnost; svojim držanjem pokazuje udaljenost i otpor prema predmetu razgovora

dlanovi prema dolje s ispruženim prstima

dominantnost i agresivnost

otvoreni dlanovi, kontakt očima, smiješak, otvoreni položaj tijela, uspravno sjedenje i držanje

dobronamjernost, prijateljstvo i iskrena suradnja

stopala usmjerena prema vratima

želi što prije da se razgovor završi i da ode

stopala usmjerena prema Vama

želi suradnju

često trepće, kašljuca, zamuckuje, stalno otvara i zatvara šake, tapka nogama

znakovi zabrinutosti i nervoze; razgovore morate voditi kratko s konkretnim činjenicama jer u protivnom nećete postići ništa.

ruke u džepu

biti na oprezu

glađenje brade, stavljanje prsta na obraz, brisanje naočala ili paljenje cigarete, sužavanje očiju, usmjeravanje pogleda u daljinu

kretnje prosudbe, procjenjuje situaciju

trljanje iza uha ili lagano dodirivanje nosa

odbojnost, sumnja, nesigurnost ili nemogućnost izbjegavanja pitanja ili odgovora

klimanje glavom

pažljivo prati sugovornika

brzo klimanje glavom ili tapkanje ruku

sugeriranje sugovorniku da požuri sa svojim izlaganjem

OK, po govoru tijela primijetili ste recimo da Vam dijete nije na istoj valnoj duljini, komunikacija ne ide željenim smjerom. Što učiniti kako biste pospješili komunikaciju? Samim tjelesnim preinakama možete potpuno promijeniti učinkovitost komunikacije.

Savjeti kako ostvariti dobru komunikaciju:

!

  • oponašajte neke karakteristične geste djeteta - evo, otkrili smo Vam tajnu uspješnih prodavača i i manipulatora. Ova jednostavna tehnika je super-učinkovita jer time zadobivate simpatije djeteta. Nesvjesno će primijetiti koliko ste mu/joj slični i samo ne znajući kako odjednom će osjetiti povezanost s Vama. To je psihološki trik koji koriste mnogi znalci jer garantira pridobivanje simpatija sugovornika. Ne morate se s djetetom slagati u stavovima, no ako se slažete u pojedinim pokretima ili uzrečicama, ono će osjetiti povezanost koja će stvoriti naklonost prema Vama. Prilikom razgovora u kojem želite pridobiti dijete za nešto, slijedite neke njegove pokrete, i to doslovno: ako se on/a počeše po glavi, učinite to i vi. Naravno, treba paziti da to ne radite prečesto i gotovo u isto vrijeme, nego se potrudite uočiti njezine/njegove najčešće pokrete te i vi isto učinite nekoliko puta tijekom razgovora. Možete to primijeniti i verbalno, pa tako ako dijete često koristi neke uzrečice tipa "fakat" i slično, u datom razgovoru koristite i Vi to tu i tamo, što će djetetu pokazati koliko ste slični i time ćete ga/ju privoljeti na svoju stranu.
  • izgradite familijarnost - izbjegavajte neobične geste i izraze u ključnom razgovoru. Umjesto toga služite se familijarnim gestama koje pojačavaju osjećaj bliskosti kao što su otvoreni dlanovi, ruka preko ramena, smiješak, ili što god već kod vas predstavlja gestu prijateljstva, otvorenosti i dostupnosti.
  • pridobite pažnju kretanjem - krećite se tijekom razgovora nekoliko puta, ali tako da ostanete u krugu dosega djetetovih ruku. Istraživanja su pokazala da privlačimo više sugovornikove pažnje ako se krećemo umjesto da mirujemo i stojimo na mjestu. Pritom je važno imati mjeru, jer druga krajnost može iritirati.
  • nagnite se lagano prema djetetu. Tako dajete dojam aktivnog slušanja. U protivnom, ako ste nagnuti prema nazad ili niste okrenuti prema sugovorniku, šaljete poruku pasivnog slušanja ili ignoriranja, što nije poželjno.
  • ton kojim komunicirate je često važniji od sadržaja - on određuje pravi značaj izgovorenog. Komunicirajte jasno i glasno. Neka ton Vašeg glasa prati namjeru razgovora. Galamom se ne postiže ono pravo.
  • uspostavite kontakt očima - vaše su oči najekspresivniji dio Vašeg lica. Ako konstantno gledate u oči kada se obraćate svojem djetetu, pokazujete mu svoje iskrene namjere. Umjesto da govorite preko njegove glave, gledanje u oči čini to da se dijete osjeća važnim i poštovanim. Ipak nemojte buljiti, mogli biste biti krivo shvaćeni.
  • kimajte glavom. Nakon što je razgovor krenuo, kimanje glavom ukazuje na vaše odobravanje i potiče drugu stranu da nastavi pričati.
  • budite dostupni. Time ponajprije mislimo na fizičku otvorenost, koja u svijetu govora tijela strogo zabranjuje prekrižene ruke na prsima, ili držanje hrane ili pića između sebe i osobe s kojom pokušavate uspostaviti dublji kontakt. Ruke držite uz tijelo te po mogućnosti otvorite svoje dlanove prema djetetu. Time ćete mu dati do znanja da je veoma poželjno u Vašem društvu.
  • komunicirajte dodirom - upotrijebite moć dodira. Dodirivanje, ako se izvodi na prikladan način, izaziva trenutan, gotovo magičan učinak na drugu osobu.
  • Nemojte lomiti prste, igrati se olovkom ili čašom. Izbjegavajte pretjerano gestikuliranje.

NEKI SAVJETI ZA RODITELJE, SKRBNIKE I UČITELJE:

DISLEKSIJA-KAKO POMOĆI - SAVJETI RODITELJIMA

  • shvatiti, razumjeti problem disleksije, treba se dodatno educirati,
  • ne opterećivati se traženjem uzroka i mogućih "krivaca",
  • objasniti djetetu problem, uzimajući u obzir njegove mogućnosti shvaćanja s obzirom na dob i sposobnosti,
  • dati djetetu do znanja da mu želimo pomoći i da smo na njegovoj strani,
  • pružiti mu osjećaj da vjerujemo u njegove sposobnosti,
  • okolinu (obitelj, školu, prijatelje) upoznati s djetetovim problemom i potrebama,
  • ne očekivati previše pomoći od drugih, ali je stalno tražiti, biti spreman na osobni angažman,
  • dati djetetu psihološku podršku u svladavanju teškoća u vezi sa školom i okolinom,
  • potražiti pomoć stručnjaka, surađivati s njim i aktivno se uključiti u terapijski proces,
  • skrbiti se da dijete savjesno izvršava obaveze koje može,
  • stalno iskazivati razumijevanje, pažnju i ohrabrivanje - ne samo povezano sa školskim obvezama,
  • biti strpljiv, ne "kažnjavati" ga za nešto što ne može (barem ne onako kako bismo mi željeli),
  • u odnosima i radu biti kreativan i pozitivan, uporan i dosljedan,
  • pokušati mu organizirati "režim dana", podjednake uvjete,
  • povremeno pročitati umjesto njega glasno, da bi razumio, ali i čuo vrednote jezika pri glasnom čitanju,
  • ne opterećivati ga dodatnim zadaćama i vježbama (dostatne su već školske i logopedske),
  • truditi se da mu tekstovi i štiva budu privlačni kako bi ga to dodatno motiviralo,
  • redovito surađivati s učiteljem, napraviti plan djelovanja,
  • poticati ga na bavljenje različitim aktivnostima kako bi se osjećao uspješnim,
  • ne očekivati čudo - problem je vrlo složen i zahtijeva puno vremena, strpljenja, pažnje i ljubavi.

POHVALA

Pohvala mora neposredno slijediti poželjno ponašanje.

Pohvala mora biti povezana s konkretnim ponašanjem.

Pohvala mora biti konkretna i specifična (na primjer, "Sretna sam kad se tako tiho igraš").

Pohvaljujte dijete smiješkom i pogledom, kao i samim riječima.

Uz samu frazu, pomilujte, zagrlite ili poljubite dijete.

Primijetite i pohvalite dijete svaki puta kada se dobro ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.

Koristite pohvale konzistentno, svaki put kada uočite ponašanje koje želite potaknuti.

Pohvaljujte dijete i pred drugima.

Bilo koje ponašanje postat će učestalije ili snažnije ukoliko dovodi do pozitivnih posljedica.

ADHD

Hiperaktivna djeca moraju vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne te dobivati povratnu informaciju češće i brže nego ostala djeca, ukoliko želite da ostvare kontrolu nad svojim ponašanjem. I sekundarne nagrade (na primjer, pohvale) i primarne nagrade (na primjer, igračke ili privilegije) moraju se davati češće kada su hiperaktivna djeca kooperabilna ili uspješna. Roditelji trebaju imati na umu da hiperaktivna djeca vjerojatno rjeđe dobivaju pozitivne reakcije od njihove braće ili sestara, te se moraju dodatno potruditi da održe balans u pohvalama.
Ukoliko dijete ne dobiva pozitivnu pažnju, ono će se potruditi da bude zamijećeno na način da svojim ponašanjem privuče negativnu pažnju. Ako su posljedice takvog ponašanja pozitivne za dijete, odnosno ako dijete dobije pažnju, pa makar i negativnu, povećat će se vjerojatnost pojavljivanja tog ponašanja. No, ako nepoželjno ponašanje nije potkrijepljeno i ako dijete ne dobije pažnju, vjerojatno je da se ono više neće pojavljivati.
Zadatak roditelja je da budu pozitivni, da promatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje.

1. Što su stereotipi?

ISKRIVLJENE SLIKE ILI PREDODŽBE KOJE JEDNA SKUPINA LJUDI IMA O NEKOJ DRUGOJ. Odnose se na niz karakteristika, bilo fizičkih, bilo psihičkih koje tu drugu grupu opisuju ili određuju, no često se te predodžbe razlikuju od stvarnosti ili temelje na nelogičkom rasuđivanju.

  1. Kad govorimo o muškom ili ženskom spolu ili njihovim odnosima nalazimo na jako puno stereotipa.

To su tzv. RODNI STEREOTIPI, nastali pod utjecajem roditelja odnosno društva. Primjer: djevojčice mogu plakati, dječaci ne plaču.

 Sjetite se načina na koji odgajamo mušku i žensku djecu, očekivanja roditelja vezanih uz spol djeteta, ponašanja, poslova, uloge muškarca ili žene u obitelji, na radnom mjestu, u društvu,...

Primjeri rodnih stereotipa: žena vozačica: Kad nam neki auto smeta na cesti, prvo ćemo pomisliti da ga vozi žena.Većina muškaraca je uvjerena da žene nisu dobri vozači, iako žene skrive samo16% nesreća. Svoje tvrdnje o nesposobnim vozačicama opravdat će razlozima tipa. «Sporije kreću na semaforu.», «Sporije voze», «Pričaju dok voze.» «Ne znaju parkirati» i sl.  A  žene su samo oprezniji vozači.

Uobičajena je slika da žena kad dođe s posla kući jurca po kuhinji i priprema obrok te nastavlja s prašinom, glačanjem rublja, piše s djecom domaći, dok njen suprug se odmara, čita novine,  gleda TV, spava. Za njega je uobičajen izlazak na kakvu sportsku aktivnost, nogomet, kafić, naći se s prijateljima, dok ženu, majku i domaćicu prate prijekorni pogledi ako izlazi u kafić s prijateljicom i sl.

Stereotipi utječu na interpretaciju muškog i ženskog ponašanja, jer isto ponašanje kod žena i muškaraca tumači se na različite načine (izlasci vani, vjernost u vezi)

Ona: dobra, poslušna, mirna, blaga, uredna, marljiva, nježna, dobra majka, uzorna domaćica, vjerna žena

On: snalažljiv, aktivan, energičan, inteligentan, hrabar, snažan, poštovan u društvu, slušan u kući, uspješan u poslu, moćan, pametan

Tipični rodni stereotip je da su žene inferiorne, a muškarci superiorni. Biološki nema temelja za takav stav! Zbog čega je onda došlo do rodnih stereotipa?

Zbog postojanja SPOLNE I RODNE ULOGE! Spol dobijamo rođenjem i sve biološke značajke po kojem smo pripadnici tog spola. Kroz proces odgoja roditelji i društvo uče djecu prikladnom ponašanju, stavovima, ulogama i dijete dobija rodni identitet. Rod usvajamo odgojem, socijalno je uvjetovan. ROD JE DRUŠTVENO OBLIKOVANJE BIOLOŠKOG SPOLA. Svi mi imamo RODNU ULOGU, nastalu kao posljedica odgoja u društvu i vremenu u kojem živimo.

I sami roditelji najčešće smatraju da su dječaci suroviji, bučniji, poduzetniji, takmičarski raspoloženi, sposobniji da se brane; a curice urednije, čišće, mirnije, suzdržanije, boljeg vladanja, imaju više razumijevanja za tuđe osjećaje, lakše zaplaču, spremnije su pomoći u kućnim poslovima.

Iako smatraju da bi i dječaci i djevojčice trebali biti jednako uredni, pomagati u kući, biti sposobni brinuti se o sebi, da bi trebali rijetko plakati i rijetko se ljutiti itd. gotovo većina roditelja potiče djecu na ponašanje koje je tipično za njihov spol.

Kako postoji mišljenje da su neki predmeti ili aktivnosti prikladni za određeni spol, djeca pokazuju sklonost aktivnostima koje odgovaraju vlastitom spolu, a izbjegavaju one prikladne za drugi spol (naročito oko 5. god. života).

Roditeljska uvjerenja i ponašanja (naročito očeva) povezana s rodom utječu na stjecanje rodnih stereotipa kod djece, stoga je najbitniji roditekljski odgoj. U dječjoj svijesti javlja se podjela na muška i ženska zanimanja, muške i ženske aktivnosti. I sami vršnjaci kažnjavaju rodno neprikladne aktivnosti i to u većoj mjeri dječaka nego djevojčica. Ako se dječak igra lutkama doživjet će neodobravanje okoline, jer se ne ponaša u skladu sa svojom rodnom ulogom. U svijetu odraslih – muškarac koji obavlja kućne poslove i posvećen je porodici često dobije naziv papučara, slabića.

U svim društvima, u svim kulturama na svijetu u određenom vremenskom razdoblju   određuje se što se smatra prikladnim za muškarce i žene s obzirom ma dob, spol, ekonomski položaj i sl. U svim društvima privilegira se muška moć i kontrola, a marginalizira položaj žene. To je u interesu vladajućim strukturama koje sačinjavaju muškarci.

Postizanje rodne ravnopravnosti – cilj razvoja društva u razvijenim zemljama (Skandinavija).

  1. Rodni stereotipi vode  SPOLNOJ DISKRIMINACIJI

(diskriminacija = u društvenim odnosima obespravljenje ili ograničavanje prava za pojedince ili cijele skupine iz različitih razloga (vjerskih, rasnih, narodonosnih, spolnih, političkih, ekonomskih)

 

PODCJENJIVANJE ŽENA I NJIHOVIH SPOSOBNOSTI NA OSNOVI SPOLA, USKRAĆIVANJE NJIHOVE RAVNOPRAVNE POZICIJE U DRUŠTVU I KRŠENJE NJIHOVIH LJUDSKIH PRAVA.

Žene najčešće rade slabije plaćene poslove, teže dolaze do posla, otkaz se prvo daje ženama, za isto radno mjesto manje su plaćene nego muškarci (20%). Po statistici UN žene obavljaju 2/3 posla na svijetu, a zarađuju 1/10 svjetskog prihoda.

Jedan primjer verbalnog podcjenjivanja su i uvrede izrečene u saboru (seksizmi), (vidi novinski isječak) – radi se o omalovažavanju ženskog spola.

Koja su to ženska ljudska prava?

Između ostalog podrazumijevaju pravo na život bez nasilja, reproduktivan izbor, ekonomsku samostalnost, ravnopravno sudjelovanje u političkom i ekonomskom životu. Odlukom Hrvatskog sabora u srpnju 2003. g. stupio je na snagu Zakon o ravnopravnosti spolova.

Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata.  (čl. 5. Zakona o avnopravnosti spolova). – vidi novinske isječke.Ima li smisla vječna rasprava tko je jači, a tko slabiji spol?

 

Tražilica



E - dnevnik

Kalendar
« Prosinac 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji


Brojač posjeta
Ispis statistike od 25. 11. 2011.

Ukupno: 240824

Pitanja i odgovori
 Naslov: FAQ

  • Naj 10 pitanja

  • Nedavna pitanja

  • Arhiva pitanja

Oglasna ploča

Forum

Korisni linkovi
Dnevni tisak


Arhiva dokumenata
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: nema podataka




preskoči na navigaciju